Nisam kriva.
Nema te ni u mrvicama, ni slučajno.
Nema te ujutro, kad te je najviše bilo,
a ne ličiš na sebe kad te izmislim namjerno.
Pojela sam tvoje osmijehe kad ništa nije smiješno.
Oblizala tanjire i tanjire tvojih prstiju, tvoje kose.
Ostala sam gladna tvojih zagrljaja i tvog mirisa.
Najtužnije ustvari, ja sam zaboravila tvoje okuse.
Žedna sam tvojih grimasa i hronične želje za spavanjem.
I posljednju kap tvojih lukavih pogleda sam popila.
Zaliha nemam, ovih dana je sunčano,
i zadnja mrva vlage tebe iz misli je isparila.
Nemam te ni tamo gdje sam te izgubila.
Nemam te u pitanju poznanika.
Nemam te u navikama, ni na slici, ni u posvetama.
Nemam te, mišu, ni u tremi početnika.
Ni u pod noktima, ni u ogrebotini,
ni u putovanju, ni pod kišobranom,
ni na usni, ni u dnu leđa, ni na vrhu nosa,
ni ispod drveta, ni kad šetam našom lijevom stranom.
Nemam te kad pričam o tebi.
Nemam te ni u kutiji u kojoj te inače uvijek imam.
Nemam te kad se zapitam da li te još volim.
Nemam te i kad se sjetim da te nemam.
Zaboravila sam kako da te pravim od sjećanja,
zaboravila sam materijal, recept, boje...
Zaboravila sam da te mogu, da te smijem, da te umijem.
Čudno, a kao da si bio nešto moje.


Postojiš dok tvoja pojava u gužvi gledajući mene

