Eto. Tu i tu.
Postojiš dok tvoja pojava u gužvi gledajući mene
upornošću zove da ti se pridružim,
postojiš krećući se u mom pravcu
tjerajući me da ti se prisustvom odužim.
Ima te i u telefonu,
u poruci za sunčan dan.
U redu u banci pored mene dok stojiš
i pričaš mi zašto je čekanje ritual prijatan.
Postojiš u prijedlogu za jutarnju šetnju
i tu si kad treba otvoriti kišobran.
Postoji tvoj osmijeh s krem-bananom u ruci
i tvoj pogled u gledanje mog siguran.
Ima te u slučajnom dodiru
i na mom prozoru kad svi spavaju,
ti si baš za gledanje filma,
kad sam najumornija i oči mi se sklapaju.
Postojiš kad mi izmišljaš nadimke
i nabrajaš sve moje mane.
Postojiš u stisku ruke kad si nervozan
i tišini poslije svađe, kad vrijeme stane.
Stvaraš mi snijeg i sanke mi ponosno pokazuješ,
kupio si kravatu i želiš da ti je zavežem,
izmislio si rođendan da bi dobio poljubac,
sakrio si sve mandarine i od mene tražiš gdje su da ti kažem.
Postojiš tu (pokazujem kažiprstom na čelo),
postojiš i tu i tu (dodirujem koljena),
pune su mi ruke tebe (okrećem ti dlanove),
i ostavljaš svoj miris na oba mi ramena.
Svojim prisustvom oduzimaš mjesto mom disanju,
iako bi odavno trebao otići ti i dalje stojiš,
nisam sigurna za vrijeme sutra,
ali znam da sam zaljubljena i da postojiš.


Ne zovem te!
