...na Saturnu da dišemo...

Postojiš dok tvoja pojava u gužvi gledajući mene
upornošću zove da ti se pridružim,
postojiš krećući se u mom pravcu
tjerajući me da ti se prisustvom odužim.

Ima te i u telefonu,
u poruci za sunčan dan.
U redu u banci pored mene dok stojiš
i pričaš mi zašto je čekanje ritual prijatan.

Postojiš u prijedlogu za jutarnju šetnju
i tu si kad treba otvoriti kišobran.
Postoji tvoj osmijeh s krem-bananom u ruci
i tvoj pogled u gledanje mog siguran.

Ima te u slučajnom dodiru
i na mom prozoru kad svi spavaju,
ti si baš za gledanje filma,
kad sam najumornija i oči mi se sklapaju.

Postojiš kad mi izmišljaš nadimke
i nabrajaš sve moje mane.
Postojiš u stisku ruke kad si nervozan
i tišini poslije svađe, kad vrijeme stane.

Stvaraš mi snijeg i sanke mi ponosno pokazuješ,
kupio si kravatu i želiš da ti je zavežem,
izmislio si rođendan da bi dobio poljubac,
sakrio si sve mandarine i od mene tražiš gdje su da ti kažem.

Postojiš tu (pokazujem kažiprstom na čelo),
postojiš i tu i tu (dodirujem koljena),
pune su mi ruke tebe (okrećem ti dlanove),
i ostavljaš svoj miris na oba mi ramena.

Svojim prisustvom oduzimaš mjesto mom disanju,
iako bi odavno trebao otići ti i dalje stojiš,
nisam sigurna za vrijeme sutra,
ali znam da sam zaljubljena i da postojiš.

Mama vidi, ubila sam novembar.

I prodala njegove gaće za sitan novac.

Osjetiš li zadah u magli mama?

Da, počeo je da trune starac.

Sačuvala sam boju lišća i neba, sakrila od njega.

Ukrala mu toalet papir žute boje

i na miru kakila u njegovom dvorištu.

I zalila cvijeće! Nije njegovo pa zaslužuje da traje.

Pojela sam mu hrabrost i želju, mama,

nije imao čime da se hrani više.

Razbila sam mu dane, ponos i nos,

zaledila mu izvore za sve njegove kiše.

Otvorila sam prozore i skinula vrata,

povraćala mu po krevetu novom.

Srušila sam mu kuću mama

i zapalila prostor mu nad krovom.

Mama, iskopala sam mu jamu.

I šta misliš? Častila ga blatom! I sve to uradila sama.

Još malo će se osjetiti kako kleči

pa će nas napokon ostaviti na miru, mama.

Ne zovem te!
Ti si taj koji kuca na moja vrata,
i to takvim ritmom da me tjera da otvorim,
i to bezobzira na dan ili položaj kazaljki sata!

Trebaju mi ljubomorne ruke
na mom struku i leđima,
da me te ruke zavedu i pridrže kad se već predam,
da svojim stiskom ne daju šansu trećima.

Ugasi svjetlo, pusti neku tvoju pjesmu,
skloni mi kosu i dvoumljenje s čela,
meni treba da napravim dobru grešku,
usnama me ubijedi da sam upravo to htjela.

Razbacaj mi misli po vazduhu i dodirni mi želju,
mozak mi ionako smeta,
ugrij hladne dijelove posteljine,
ne dopusti da osjetim da po meni sumnja šeta.

Osjećam da dobro stojimo jedno drugom,
ali znaš me, u krevetu sam dama,
ne daj da mislim o nekom drugom,
popij moje uzbuđenje, ostalo neka učini tama.

Ja bih te rado izgubila, ali ne znam,
I ne pretjeruj! -
imaj me koliko dopuštam da me ima - niko,
a kad dosadiš, budi gospodin - otiđi sam.