...na Saturnu da dišemo...

Nema te ni u mrvicama, ni slučajno.

Nema te ujutro, kad te je najviše bilo,

a ne ličiš na sebe kad te izmislim namjerno.

Pojela sam tvoje osmijehe kad ništa nije smiješno.

Oblizala tanjire i tanjire tvojih prstiju, tvoje kose.

Ostala sam gladna tvojih zagrljaja i tvog mirisa.

Najtužnije ustvari, ja sam zaboravila tvoje okuse.

Žedna sam tvojih grimasa i hronične želje za spavanjem.

I posljednju kap tvojih lukavih pogleda sam popila.

Zaliha nemam, ovih dana je sunčano,

i zadnja mrva vlage tebe iz misli je isparila.

Nemam te ni tamo gdje sam te izgubila.

Nemam te u pitanju poznanika.

Nemam te u navikama, ni na slici, ni u posvetama.

Nemam te, mišu, ni u tremi početnika.

Ni u pod noktima, ni u ogrebotini,

ni u putovanju, ni pod kišobranom,

ni na usni, ni u dnu leđa, ni na vrhu nosa,

ni ispod drveta, ni kad šetam našom lijevom stranom.

Nemam te kad pričam o tebi.

Nemam te ni u kutiji u kojoj te inače uvijek imam.

Nemam te kad se zapitam da li te još volim.

Nemam te i kad se sjetim da te nemam.

Zaboravila sam kako da te pravim od sjećanja,

zaboravila sam materijal, recept, boje...

Zaboravila sam da te mogu, da te smijem, da te umijem.

Čudno, a kao da si bio nešto moje.

Postojiš dok tvoja pojava u gužvi gledajući mene
upornošću zove da ti se pridružim,
postojiš krećući se u mom pravcu
tjerajući me da ti se prisustvom odužim.

Ima te i u telefonu,
u poruci za sunčan dan.
U redu u banci pored mene dok stojiš
i pričaš mi zašto je čekanje ritual prijatan.

Postojiš u prijedlogu za jutarnju šetnju
i tu si kad treba otvoriti kišobran.
Postoji tvoj osmijeh s krem-bananom u ruci
i tvoj pogled u gledanje mog siguran.

Ima te u slučajnom dodiru
i na mom prozoru kad svi spavaju,
ti si baš za gledanje filma,
kad sam najumornija i oči mi se sklapaju.

Postojiš kad mi izmišljaš nadimke
i nabrajaš sve moje mane.
Postojiš u stisku ruke kad si nervozan
i tišini poslije svađe, kad vrijeme stane.

Stvaraš mi snijeg i sanke mi ponosno pokazuješ,
kupio si kravatu i želiš da ti je zavežem,
izmislio si rođendan da bi dobio poljubac,
sakrio si sve mandarine i od mene tražiš gdje su da ti kažem.

Postojiš tu (pokazujem kažiprstom na čelo),
postojiš i tu i tu (dodirujem koljena),
pune su mi ruke tebe (okrećem ti dlanove),
i ostavljaš svoj miris na oba mi ramena.

Svojim prisustvom oduzimaš mjesto mom disanju,
iako bi odavno trebao otići ti i dalje stojiš,
nisam sigurna za vrijeme sutra,
ali znam da sam zaljubljena i da postojiš.

Mama vidi, ubila sam novembar.

I prodala njegove gaće za sitan novac.

Osjetiš li zadah u magli mama?

Da, počeo je da trune starac.

Sačuvala sam boju lišća i neba, sakrila od njega.

Ukrala mu toalet papir žute boje

i na miru kakila u njegovom dvorištu.

I zalila cvijeće! Nije njegovo pa zaslužuje da traje.

Pojela sam mu hrabrost i želju, mama,

nije imao čime da se hrani više.

Razbila sam mu dane, ponos i nos,

zaledila mu izvore za sve njegove kiše.

Otvorila sam prozore i skinula vrata,

povraćala mu po krevetu novom.

Srušila sam mu kuću mama

i zapalila prostor mu nad krovom.

Mama, iskopala sam mu jamu.

I šta misliš? Častila ga blatom! I sve to uradila sama.

Još malo će se osjetiti kako kleči

pa će nas napokon ostaviti na miru, mama.